VUKOVAR 

Prije odlaska u Vukovar očekivala sam da me ništa što tamo vidim neće ostaviti ravnodušnom. Tako je i bilo. Vukovarska bolnica i Ovčara bile su dvije stvari koje su me najviše dotaknule. Kad smo ušli u bolnicu, prvo smo gledali film na kojem su bile prikazane rane vojnika. Bilo je stvarno previše krvi. Poslije filma šetali smo bolnicom. U podrumu bolnice stajali su kreveti na kojima su ležali pacijenti i mala djeca koja nisu znala hoće li im se roditelji vratiti živi iz trgovine. Ta djeca nisu viđala svjetlost po 90 i više dana. Dok smo prolazili hodnikom naišli smo na jednu veliku rupu u stropu. Ta je rupa uzrokovana bombom krmačom koja je probila sve tri etaže bolnice. Nakon bolnice posjetili smo Ovčaru. Ovčara je mjesto na kojem su neprijatelji kopali duboke jame i preko noći svojim traktorima dovozili stanovnike Vukovara i hrvatske vojnike, ubijali ih i zakapali tamo. Za Ovčaru je saznao jedan hrvatski vojnik. Jedne večeri, dok su neprijatelji vozili vojnike prema Ovčari, iskočio je iz traktora, sakrio se iza stabla i promatrao kamo voze ostale. Posjetili smo i memorijalno groblje. Memorijalno groblje nikoga nije ostavilo ravnodušnim. Bilo je pomalo jezivo hodati pored toliko bijelih križeva jer smo znali da je jedan križ posvećen jednoj žrtvi, a križeva ima čak 938. Na putu kući vidjeli smo vodotoranj. Bilo mi je žao što se nismo mogli zaustaviti i razgledati ga, već smo ga vidjeli samo iz autobusa. Na fotografijama vodotoranj ne izgleda toliko srušen koliko zapravo jest. Svima bih preporučila odlazak u Vukovar barem jednom u životu jer jedino u Vukovaru možete shvatiti što je zapravo rat.  

Sara Svalina, 8. razred